MANJE ZLO

Brano Mandić (Bar, 1979) pisac, novinar, i dugogodišnji kolumnista Nezavisnog dnevnika Vijesti iz Podgorice. Proza mu je prevođena na engleski jezik, objavljivao je u američkim časopisima, a njegovu knjigu Feb je čekao olovku kritika (Žuta kornjača, 2016) kritika je dočekala kao važan novi glas u crnogorskoj književnosti.

Mandić je jedan od osnivača izdavačke kuće Žuta kornjača. Najpoznatiji je po kolumni Očajni domaćin koja je do njenog gašenja bila najčitanija novinska proza u Crnoj Gori. U njegovim tekstovima prepliću se elementi kratke priče, satire, gonzo novinarstva i klasičnog istraživačkog postupka.

Trenutno živi u Sinsinatiju, Ohajo, gdje se njegova porodica bori sa kancerom njegove ćerke Selene. Zajedno sa suprugom, novinarkom Aidom Ramusović, pokrenuo je humanitarnu akciju nakon koje je u Crnoj Gori osnovan fond za pomoć djeci oboljelu od raka.

Manje zlo

Zgađen nad svojim pisanjem, užasnut lažnim narativima koji su me opsjedali nad sudbinom bolesnog djeteta, odlučio sam da je najpametnije da prestanem da pišem. Uslijedila je pauza od šest mjeseci, u tom vremenu počeo sam opsesivno da slikam.

Sam pogled na moje novinske tekstove budio je odvratnost, mogao sam povratiti svakog trenutka na pomen nekog starog teksta, a posebno gađenje razvio sam prema riječi kolumna. Moj život prije velike nesreće postao je udaljena tačka na koju sam se nerado vraćao. Nisam smio da gledam predaleko unaprijed, jer takve su bile izjave ljekara, nisam mogao gledati unazad jer tamo je sve boljelo, tako da sam levitirao u sadašnjosti i pratio kako hemoterapija kapa.

Činjenica da sam poslije dvadeset dana crtanja imao ponudu da skupo prodam svoje radove unijela je nemir u moju okolinu. Optužen sam za neracionalno ponašanje, jer sam se snebivao nad prodajom. Dobiti novac za crteže bila je nevjerovatna sreća. Šta sam izigravao, veličinu? Kupac je bio komšija, perverznjak i enterijerista koji je opremao kuće bogatih. Uvijek je imao višak zidova i tražio je nove umjetnike. Kad je otkrio moj podrumski kutak, krenule su mu bale, ponudio je da otkupi još desetak radova.

Znao sam da ne treba da prodajem. Crteži su bili dio procesa koji nije bio tržišan, a pitanje je da li je bio i umjetnički. Slike su nastale kao biološki odgovor na traumu. Moje tijelo držalo je četkicu ili olovku na način kako se drži lijek. Vodio sam računa da spavam dovoljno kako bih bio na usluzi u bolnici, nosio sam ugljen u bolničku sobu, razblaženi tuš i pero, naviknut na blage poglede medicinskih sestara. Moja terapija, govorio sam. One su razumjele, Selena je spavala, ja sam crtao, hemoterapija je curila u naletima i noći su prolazile.

Cijeli vijek živio sam u blizini slikara. Volio sam način na koji slikari misle i govore. Nešto nemuževno u poeziji, o čemu je govorio Česlav Milos, kod slikara nije postojalo. Iz nekog razloga svi odreda bili su gospodstveni, zajebani, sa slomljenim prstima, orlovskim nosevima, u bijelim košuljama, vični čekiću, od njih sam mogao naučiti dosta i preći trnovit dijalektički put od Holbajna do hoblerice, družeći se sa slikarima, koji su vazda teglili nekakvo smeće, truli namještaj, znali kako da ubiju sipca…

Najplodniji sam bio u danima nakon MIBG radijacije. Čekalo se. Nakon pet nedjelja nije bilo velikog pomaka. Čekalo se. Želio sam da budem odsutan tih pet nedjelja i tada sam slikao dan- noć. Nisam želio da čekam šta će da se desi. Tražio sam sklad na papiru, miješao sam tehnike i buljio u radove. Radovi su buljili u mene. Osjećao sam njihovo prisustvo, posebno uveče, imao sam osjećaj da je to što radim važno i neraskidivo povezano sa bolešću. Motivi su bili zlokobni, ali nisam se obazirao kakvi su, to je bio moj život. Crtao sam svjestan da ne mogu ništa pametnije da uradim dok se nadam da radiokativni joni ubijaju ćelije u koštanoj srži moje ćerke. Bio sam očajan i ispunjen slikarstvom kao nadom. Samo tragična situacija u kojoj sam se našao učinila je da samom sebi ne puknem od smijeha.

Osjetio sam da cijelog života slikam. Svi zli duhovi izlazili su na papir. Sve to bili su moji duhovi, nisam se odrekao niti jednog. Volio sam svoje radove i slikao ih neprekidno. Radio sam na papiru, na kartonu, a kasnije i na platnu. Nije postojao rezon i postupak, apsolutna pobjeda intuicije. Greške su vraćale dostojanstvo naizgled izgubljenoj slici. Listao sam sajtove i tražio kontakte, našao sam u Čikagu Centar za intuitivnu umjetnost. Nikad im nisam poslao mejl. Najbliži sam bio dogovoru sa galerijom za umjetnost osoba sa posebnim potrebama. Bilo je logično da izložim pored psihijatrijskih slučajeva, pored nadahnutih kvadriplegičara, pripadao sam bolesti svim bićem. To što bolest nije bila u mojem tijelu, nije bilo važno. Bolest se raširila kroz tijelo mog djeteta, bila je u meni. Tjerao sam je napolje.

Prvih dana nisam smio da spavam bez svjetla i nisam se svlačio. Nešto u mom organizmu bojalo se noći. Tražio sam svjetlost na način kako to čine djeca. Spavao bih nekoliko minuta, onda se budio svjestan zašto sam obučen na kauču.

Najteži trenutak u mom životu bio je kad sam sanjao da se Selena izliječila. Probudio sam se na onkologiji u Beogradu. Slušao sam djecu kako vrište iz susjednih boksova. Bili smo odijeljeni pleksiglasom. Vrištanje i jauci kroz dugu, pravoslanu novogodišnju noć sa okićenim akvarijumom na hodniku, lampionima koji su izluđivali ribice.

Medicinske sestre su pušile, zorom me probudio miris kobasice na tiganju. Bio sam u paklu, lampion je žmigao, djeca su vrištala. Nisam mislio na djecu koja vrište već na san svog djeteta. Tako je kad misli preuzme nagon za preživljavanjem. Četvrti stadijum neuroblastoma. Preko šezdeset odsto zahvaćene koštane srži. Lopta u stomaku dimenzija 10x13x11 centimetara. Doktor ta i ta, hladno kao da razgovara sa psetom, saopštava da nema spasa.

Izašao sam na snijeg, Beograd je bio glibav u snijegu, gacao sam po bljuzgavici, pričao sam sa sobom i pao, trčao bez ikakvog razloga. Neki ljudi su me pitali da im pomognem da poguraju auto. Prošao sam pored njih i pokajao se već u sljedećoj ulici. Trebalo je da pomognem, ako budem dobar, možda će sve biti dobro.

Magija, ako sam ja dobar sve će biti dobro. Religijski način razmišljanja? Sasvim moguće. Postoji vjera u više sile, to sam shvatio. Najveći agnostici, ateisti i antihristi slali su energiju. Kakvu energiju, niko nije znao. Ali svi su govorili o dobroj energiji. O Seleninoj šansi, jer su svi uz nju. Posebno me nerviralo kad bi neko sa sigurnošću rekao da će sve biti u redu. Ali danas shvatam da je to bilo najpametnije i najpoštenije reći.

Magijsko kruženje riječi prelilo se na papir. Bio sam dio rituala, učinak je skroman, jednostavan, ne zanosim se i ne mislim da sam pokrenuo revoluciju time što sam za kratko vrijeme napravio stotinjak crteža i slika. Ali bio sam dio jednog zemaljskog pregnuća čist kao što je čisto ono najbolje u meni. Nisam lagao, vodio sam dnevnik emotivnog stanja. Sve je bilo lažno, samo su te slike gledale sa zidova i govorile da je energija tu. Ozbiljna energija u čijem sam središtu. Nisu mi bili strašni ti crteži, bojao sam ih se, ali više sam se bojao praznih zidova. Volio bih da sam crtao leptire i medvjediće, ali nisam birao. Izašli su humanoidi ledenih očiju, užasnute prikaze unutrašnjeg stanja.

Vodio sam bitku sa blokadom koja je toliko puta uništila moje pisanje. Bolje je reći da nisam vodio bitku, provalio sam u svijet meni nepoznat i pokorio dobar dio dana. Noću bih spavao lakše, kad sam zatvorio oči lica su ulazila pod kapke. Dizao sam se iz kreveta i crtao raspored zamišljen u glavi. Sve više sam shvatao lice, jedino lice. Nisam znao da nacrtam šake i nisam crtao šake. Prosto, činjenica da ne znam da crtam činila je da crtam slobodno. Šta znači sloboda nisam znao. Dok ovo pišem nemam taj osjećaj slobode. Razmišljam o kušnji ega, i kako sve ovo zvuči prepotentno. Pisanje je zlo, mislio sam, slikanje je manje zlo.